Što znači izabrati „bolji dio” i zašto zauzetost dobrim poslovima nije cijela istina kršćanskoga života? Fra Tomislav Pervan u biblijskoj poruci koju je Radio Mir Međugorje objavio 6. listopada 2026. razmatra Isusov susret s Marijom i Martom iz Lukina evanđelja (Lk 10,38–42). U središte tumačenja stavlja odnos slušanja i djelovanja: kršćanski čin, naglašava, treba izrasti iz čovjekova unutarnjega života i povezanosti s Bogom. Pervan već godinama tumači evanđelje u svakodnevnoj radijskoj rubrici „Biblijska poruka dana”.
Evanđelje: „A jedno je potrebno”
U objavljenom odlomku Marta prima Isusa u kuću, dok njezina sestra Marija sjeda do Gospodinovih nogu i sluša njegovu riječ. Marta, posve zaokupljena posluživanjem, pristupa Isusu s prigovorom: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Isus joj odgovara: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”
Pervan poznatu zgodu smješta u dom sestara Marije i Marte te njihova brata Lazara u Betaniji, blizu Jeruzalema. Opisuje ih kao prijatelje kod kojih je Isus rado navraćao i bio priman kao drag gost, osobito tijekom godišnjih hodočašćenja u Hram i Jeruzalem. Taj prijateljski okvir važan je za njegovo tumačenje: Marta nastoji što bolje ugostiti nekoga tko joj je drag, ali Isusov posjet otvara i pitanje osobnoga susreta, a ne samo dobro obavljena posluživanja.
Djelovanje je plod unutarnjega rasta
Autor podsjeća da zgodi s dvjema sestrama prethodi odlomak o milosrdnom Samarijancu. On je čovjeku koji je upao među razbojnike previo rane i platio liječenje, pokazujući se istinskim ljubiteljem bližnjega. Iz toga bi se moglo zaključiti da je kršćanski život ponajprije aktivno, odgovorno djelovanje. Pervan ne odbacuje takvo razumijevanje, ali upozorava da je ono samo napola istinito. Kršćanstvo svedeno isključivo na akciju ostaje poluistina, a poluistine, piše, mogu prijeći u neistinu i laž.
Cjelovit odgovor pronalazi u unutarnjem sazrijevanju osobe. Ispravno kršćansko djelovanje, prema Pervanu, plod je čovjekova bića, kao što je grožđe plod trsa, zemlje i svih okolnosti koje omogućuju da grozd sazrije. Plod se ne može odvojiti od života iz kojega raste. Zato govori o organskom rastu: čovjek treba rasti iznutra da bi njegovo djelovanje bilo izraz onoga što doista jest, a ne samo niz izvana ispunjenih obveza.
Moralno i etičko djelovanje, nastavlja Pervan, ne može se iznuditi silom. U tom kontekstu suprotstavlja Rousseauovu misao da je čovjek po naravi dobar Hobbesovoj izreci da je „čovjek čovjeku vuk”. Kršćanstvo, ističe, prepoznaje zlo i grijeh, pa moralno djelovanje treba njegovati. Ono mora izrastati iz cjelovitosti osobe, njezine vezanosti uz Boga i sraslosti s njime. Pitanje je kako postati osoba u kojoj se povezuju biti i činiti, bitak i čin — *esse* i *agere*.
Odgovor Pervan nalazi u Isusovu nauku o molitvi, kojemu susret s Martom i Marijom služi kao uvod. Isusovu sposobnost da u običnoj životnoj zgodi pokaže bitno uspoređuje s umjetničkim stvaranjem: pjesnik iz jednostavne slike oblikuje pjesmu, a glazbenik ili slikar iz obična motiva remek-djelo. Za onoga tko ima što reći svojim suvremenicima i budućim naraštajima ništa nije premaleno ili beznačajno. Tako i Isus svakodnevnim susretom, prema autorovu tumačenju, pogađa samu srž.
Pervan u Isusovu dolasku sestrama prepoznaje i slobodu od društvenih tabua. „Za Isusa ne postoje ni tabu teme ni tabu osobe”, piše, osvrćući se na tadašnji odnos pismoznanaca, farizeja i društva prema ženama. Moguća sablazan zbog takva posjeta ne zaustavlja Isusa. Autor taj dolazak uspoređuje s posjetom Zakeju: u njegovu duhovnom tumačenju ulazak u kuću donosi spasenje, mir i ozdravljenje.
Marta želi najbolje ugostiti dragoga gosta
Martinu zauzetost Pervan promatra u ozračju istočnjačkoga gostoprimstva, u kojemu se gost doživljava gotovo kao Božji anđeo. Ona kao domaćica preuzima obvezu da nesvakidašnjega i dragoga gosta primi najbolje što može. Isus nije svakoga dana u njezinoj kući, pa želi do kraja ispuniti svoju zadaću kako bi na kraju bili zadovoljni i ona i gost. U tom je nastojanju razumljiva njezina briga oko posluživanja i kućanskih poslova.
No jesu li kućanske i kuharske vještine, kulinarsko umijeće i delicije ono zbog čega je Isus došao? Pervan odgovara niječno. Martinu moguću sklonost perfekcionizmu još od djetinjstva iznosi kao pretpostavku, a ne kao podatak iz evanđelja. Na njoj je teret kuće, pa bi htjela da Isus dio posla povjeri i njezinoj sestri. Autor pritom ime Marta objašnjava značenjem „gospodarica”, povezujući ga s korijenom „mar”, odnosno gospodarom ili gazdaricom. Njezina žalba tako postaje polazište za pouku o onome što nadilazi uredno ispunjene obveze.
Smisao Isusova odgovora Pervan prenosi zamišljenim obraćanjem Marti. To nije dodatni evanđeoski citat, nego autorova parafraza: „Nije meni do tvojih kolača i jela, nije meni do tvoga kuharskoga ili kuhinjskoga umijeća, do tvojih delicija. Meni je stalo do tebe. Tvoga srca.” U nastavku tu misao razvija riječima: „Ne trebam ja tvojih usluga, nego tražim tebe, posjećujući tebe i tvoj dom.” U njegovu tumačenju Isus ne traži perfekcionizam, nego osobu i njezino srce, upućujući Martu na sestru koja je izabrala bolji dio.
Marijino slušanje nije pasivnost
Marija, prema Pervanovu tumačenju, zauzima položaj učenika: poput proročkoga učenika ili učenika nekoga rabina sjeda do Učiteljevih nogu, osluškuje riječ i prima je u srce. Ne prihvaća samo izgovorene riječi, nego se otvara Isusovoj osobi i srcu. Autor uz tu sliku navodi Pavlovo svjedočanstvo iz Djela apostolskih da je bio „do nogu Gamalijelovih odgojen točno po otačkom Zakonu” (Dj 22,3). Marijin položaj tako povezuje sa slušanjem koje oblikuje učenika.
Takvo slušanje, naglašava Pervan, nije pasivno. Marija je primjer primanja Božje riječi, njezina pohranjivanja u dobro i plemenito srce te donošenja ploda. Slušanje uključuje promišljanje i razmišljanje, ali i otvorenost djelovanju, jer se Isusove riječi primaju kao Božje riječi. Marta svojim prigovaranjem prekida upravo takav susret. Autor priznaje da bismo joj, gledajući njezin posao i opterećenost, mogli dati za pravo, ali učeništvo veže uz dublje učenje srcem. Tu misao sažima riječima: „Srce srcu govori.”
Isusov odgovor o mnogim brigama Pervan povezuje sa slikom zrna koje je palo u trnje. Brige i tjeskobe mogu ga ugušiti, pa ono ostane bez ploda. Slično tome, nemir i nervoza mogu već u zametku ugušiti dobru nakanu. U toj usporedbi Martino ponašanje pokazuje koliko zaokupljenost mnoštvom stvari može otežati usredotočenost na bitno. Poziv da se prepozna ono jedno, nužno, autor zato čita kao usmjeravanje pozornosti prema središtu susreta s Isusom.
Pervan Isusa opisuje kao putujućega propovjednika koji treba vrlo malo i zadovoljan je najnužnijim. Marta bi, u tom čitanju evanđelja, trebala predahnuti, odmoriti se i sjesti do njegovih nogu poput svoje sestre. Autor poziv približava suvremenim izrazom „slow down” — uspori, skini nogu s papučice gasa. Njezina zadaća u tom trenutku nije povećavati napor oko posluživanja, nego zastati i otvoriti se prisutnosti gosta koji joj govori.
Što je „jedno potrebno”?
„Jedno potrebno” Pervan tumači kao otvorenost spasenju koje se nudi u Isusovoj osobi. Bog sam pohađa čovjeka, pa je potrebno pretvoriti se u uho, otvoriti srce Isusu i dopustiti da ga ispuni njegova prisutnost. Marijin dio, koji joj se neće oduzeti, u tom je tumačenju baština i dar sadašnjega trenutka, ali i vječnosti. Autor je naziva baštinicom vječnoga života: druga, zapostavljena sestra postaje prva baštinica Isusovih obećanja.
Njezinu raspoloživost Pervan opisuje slikama otvorena cvijeta, čaške i lijepe posude. Marija se iznutra oslobodila za Gospodina, spremna prihvatiti njegovu riječ te živjeti s njome i iz nje. Time se autor vraća povezanosti slušanja i djelovanja: riječ se prima u srce kako bi iz nje rastao život. „Bolji dio” u njegovu razmatranju nije tek trenutak odmora od posla, nego otvorenost koja čovjeka iznutra oblikuje.
Zgodu zatim povezuje sa zapovijedi ljubavi prema Gospodinu Bogu svim srcem, svom dušom, svom pameću i svom snagom (usp. Lk 10,27). Susret s Martom i Marijom, smatra Pervan, pokazuje praktičan učinak te zapovijedi u kršćanskom životu. Ljubav prema Bogu i slušanje njegove riječi nisu odvojeni od života, nego su potpuno povezani. Isus, kako autor sažima, traži „totalitet osobe” — predanje cijeloga čovjeka.
Marijinu pozornost Pervan naziva i tihom molitvom. Ona postaje sva slušanje, a čovjek u takvoj otvorenosti prerasta sebe i postiže unutarnje jedinstvo. Dušu autor uspoređuje s ugođenim klavirom ili harfom na kojoj Bog svira svoje vječne melodije. U tom smislu povezuje redoslijed Lukinih odlomaka: nakon zgode s dvjema sestrama slijedi Isusova poduka o pravoj molitvi. Na pitanje kako moliti Isus svoje učenike, a preko njih i vjernike, uči molitvu Očenaša.
Jedinstvo djelovanja i kontemplacije
Na kraju razmatranja Pervan upućuje na Isusa kao primjer povezanosti vanjskoga djelovanja i unutarnjega života. Uspoređuje trideset godina samoće i tišine Nazareta s nepunim trima godinama javnoga djelovanja. Ističe da se Isus i tijekom javnoga djelovanja često povlačio u molitvu i osamu te iznosi duhovnu ocjenu da je više molio nego djelovao. U njemu vidi jedinstvo akcije i kontemplacije, onoga izvana i iznutra, koje je ujedno poziv vjernicima. Zaključuje porukom da duh i duhovno ostaju za vječnost.
Fra Tomislav Pervan autor je brojnih knjiga teoloških promišljanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara te svakodnevno ispovijeda u međugorskoj ispovjedaonici. Nekadašnji je međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Uz svakodnevna evanđeoska tumačenja na Radiju Mir Međugorje, godinama piše za Naša ognjišta, Katolički tjednik, Glasnik mira, MOVIS te druge časopise i portale.
