Može li molitva, umjesto oslonca za suočavanje sa životom, postati način izbjegavanja stvarnosti? Tim se pitanjem u emisiji **„Nada koja liječi”** bavila psihologinja **Marijana Grgić**, čije je izlaganje Radio Mir Međugorje objavio 7. listopada 2026. Govorila je o trenucima kada se pobožnim riječima zamjenjuju razgovor, stručna pomoć, postavljanje granica ili donošenje teške odluke.
Pritom je odmah istaknula razliku između molitve i načina na koji je čovjek može upotrebljavati: „Odmah želim jasno reći: problem nije u molitvi. Molitva je susret s Bogom. Ona nam može dati mir, mudrost, hrabrost i snagu da izdržimo ono što ne možemo odmah promijeniti.” Problem nastaje, objašnjava, kada od molitve očekujemo da zamijeni ono što smo sami dužni učiniti.
Kao primjer navodi rečenicu „Predala sam to Bogu”, iza koje se ponekad skriva nespremnost da se pogleda istini u oči. Sličan obrazac vidi u traženju čuda uz odbijanje liječnika, molitvi za promjenu odnosa bez izgovaranja onoga što boli ili govoru o nošenju križa kojim se zapravo dopušta nasilje. Takav pristup, upozorava Grgić, više nije zdrava duhovnost, nego bijeg od stvarnosti odjeven u pobožne riječi.
Njezino pitanje zato nije treba li čovjek moliti, nego pomaže li mu molitva da se suoči s onim što može i treba poduzeti. „Molitva i djelovanje nisu neprijatelji. Molitva bi nas trebala osposobiti za djelovanje”, poručuje. Ne bi trebala zatvarati oči pred stvarnošću, nego dati snagu da ih otvorimo.
Kada se od molitve očekuje da promijeni sve, a od nas ništa
Grgić kaže da u savjetovalištu susreće žene koje duhovnosti pristupaju kao svojevrsnom eliksiru ili magijskoj formuli. Takvo očekivanje slikovito opisuje zamišljenim zbrojem „364 postova i 3.876 izmoljenih krunica”, nakon kojih bi se suprug jednoga jutra trebao probuditi potpuno promijenjen: prestati piti i biti nasilan, početi plaćati račune, preuzeti odgovornost za obitelj te postati dobar suprug i otac.
Brojke u tom primjeru služe ilustraciji očekivanja, a njezina kritika nije usmjerena protiv posta ili krunice. Usmjerena je protiv pokušaja da se molitvom zaobiđu granica koju treba postaviti, pomoć koju treba potražiti ili odluka koje se osoba boji.
U svojem savjetovališnom primjeru opisuje ženu koja godinama trpi suprugovo pijanstvo, ponižavanje, nasilje i neplaćene račune, a pred drugima govori da je dobro. U crkvenoj zajednici pritom može dobivati pohvale jer je strpljiva, „nosi svoj križ” i ne govori ništa loše o suprugu. Što više trpi, to je neki smatraju boljom vjernicom.
Grgić takvu sliku propituje iz perspektive djece: što ona gledaju, žive li u strahu i uče li da ljubav znači šutjeti dok netko uništava obitelj? Kaže da objašnjenje kako se ono što zahtijeva konkretno djelovanje ne može kontrolirati molitvom kod takvih žena često izazove šok. Mislile su da vjera znači samo trpjeti, dok kršćanska vjera, ističe psihologinja, uključuje i razum, razlučivanje te darove savjeta, jakosti i straha Božjega.
Zaštita obitelji nije prikrivanje nasilja
Prema Grgić, vjera ne traži od žene da prikriva suprugov alkoholizam, plaća njegove dugove i uvjerava druge da je sve u redu. Ne traži ni zaštitu njegova ugleda dok su djeca izložena nasilju. „Zaštititi dijete nije izdaja supruga. Potražiti stručnu pomoć nije nedostatak vjere. Prijaviti nasilje nije napad na obitelj”, naglašava.
To, dodaje, nije poziv na javno ponižavanje supruga ili osvetu. Riječ je o prestanku laganja za njega, prikrivanja posljedica njegova ponašanja i održavanja privida da je sve dobro. U nekim okolnostima upravo traženje pomoći i prijavljivanje nasilja vidi kao način zaštite obitelji i jasnu poruku da se nasilje više neće skrivati ni dopuštati.
Posebno upozorava da nasilje, osobito prema djeci, nije samo privatni bračni problem. U takvoj situaciji potrebno je zaštititi dijete, potražiti stručnu pomoć i uključiti nadležne institucije.
Pritom izričito naglašava sigurnost žene: ona se ne treba sama suočavati s nasilnikom ako bi je to moglo izložiti dodatnoj opasnosti. Potrebni su joj podrška i plan sigurnosti. Molitvu stoga ne suprotstavlja zaštiti i djelovanju, nego je vidi kao oslonac za korake koje situacija zahtijeva.
Što je duhovno zaobilaženje?
Obrazac u kojem se duhovnim riječima i praksama pokušavaju preskočiti stvarna bol, neriješena trauma, osobna odgovornost ili potreba za promjenom Grgić opisuje izrazom **duhovno zaobilaženje**. Ono može zvučati vrlo pobožno, a ipak služiti izbjegavanju.
Umjesto priznanja ljutnje osoba govori: „Kršćanin se ne smije ljutiti.” Umjesto postavljanja granice kaže: „Moram oprostiti.” Potrebu za psihološkom ili liječničkom pomoći zamjenjuje rečenicom: „Bog će to izliječiti.” Strah od donošenja odluke skriva iza riječi: „Čekam znak.” U svakom od tih primjera, objašnjava, duhovni govor može zakloniti problem s kojim se osoba treba suočiti.
Grgić pritom upozorava da sam osjećaj nije grijeh. Ljutnja ponekad pokazuje da je prijeđena važna granica, strah može upozoriti na opasnost, a tuga govori o gubitku. Prema njezinu tumačenju, emocije nisu dane kako bismo ih ušutkali pobožnim rečenicama, nego kako bismo ih razumjeli i odgovorno usmjerili prema životu i promjeni na bolje.
Takvo razlikovanje važno je i za oprost: poziv na opraštanje ne bi smio postati razlog da se ne postavi potrebna granica. Jednako tako, povjerenje u Boga ne bi trebalo zamijeniti traženje pomoći kada je ona potrebna.
Nije svaki oblik religioznog suočavanja jednak
U izlaganju je predstavila tri istraživačka primjera. Prvi povezuje s psihologom religije **Kennethom Pargamentom** i njegovim suradnicima, koji su, prema njezinu prikazu, proučavali kako ljudi upotrebljavaju vjeru tijekom velikih životnih teškoća.
Navodi tri različita konteksta: osobe pogođene bombaškim napadom u Oklahoma Cityju, studente koji su prolazili kroz teške životne događaje te starije hospitalizirane osobe suočene s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Riječ je, dakle, o različitim iskustvima traume, gubitka, bolesti, straha i neizvjesnosti. Istraživače, objašnjava Grgić, nije zanimalo samo jesu li sudionici religiozni ili koliko često mole, nego kako se služe vjerom kada im je teško.
Prema njezinu prikazu, razvijen je kratki upitnik religioznog suočavanja **Brief RCOPE**, uz razlikovanje pozitivnog i negativnog religioznog suočavanja. Pozitivni oblik uključuje traženje Božje blizine i duhovne podrške, opraštanje, pronalaženje smisla u teškom iskustvu te suradnju s Bogom u rješavanju problema.
Razliku Grgić sažima u dvije molitvene perspektive. Jedna je: „Bože, Ti sve učini umjesto mene.” Druga je: „Bože, budi sa mnom, pokaži mi što trebam učiniti i daj mi snagu da to učinim.” U potonjem pristupu čovjek moli, ali istodobno razgovara, donosi odluke, traži pomoć, odlazi liječniku, postavlja granice i prihvaća vlastiti dio odgovornosti.
Negativno religiozno suočavanje u njezinu prikazu uključuje osjećaj da je Bog osobu napustio ili kaznio, ljutnju na Boga, duhovnu ogorčenost, sukobe s vjerskom zajednicom te tumačenje problema kao djelovanja zlih sila ili dokaza da Bog nema moć pomoći.
Ipak, naglašava da sama duhovna borba nije grijeh ni dokaz da je netko loš vjernik. Čovjek koji pati može biti ljut, zbunjen i pun pitanja; takva iskustva, podsjeća, nalazimo u psalmima i u Isusovu vapaju na križu. Upozorenje se odnosi na dugotrajnu zarobljenost u tumačenju da je osoba kažnjena ili napuštena, odnosno da ne smije ništa poduzeti, što u njezinu objašnjenju može otežati prilagodbu.
Prema rezultatima koje prenosi Grgić, pozitivno religiozno suočavanje češće je bilo povezano s boljom prilagodbom, dok su negativne duhovne borbe bile povezane s većim teškoćama. Ona te nalaze ne tumači kao osudu vjere, nego kao upozorenje da nije svaki način njezina korištenja jednako zdrav.
Vjera može pomoći čovjeku pronaći smisao, snagu i nadu, ističe, ali religiozne riječi mogu služiti i održavanju straha, pasivnosti i krivnje. Njezina je poruka da zdrava vjera ne oduzima odgovornost, nego pomaže čovjeku da je ponese.
Duhovnost, izbjegavanje i granice istraživanja
Drugi primjer koji navodi jest istraživanje **Jesseja Foxa i Gabriele Picciotto iz 2019. godine**, provedeno, prema njezinu izlaganju, na **783 osobe iz opće populacije**. Pitanje je bilo može li duhovnost ponekad služiti izbjegavanju psihološke stvarnosti, odnosno vlastite boli, priznanja problema ili teškog i neugodnog koraka.
Grgić opisuje dva promatrana oblika takva ponašanja. Prvi je psihološko izbjegavanje: osoba osjeća tugu, strah, bijes ili povrijeđenost, ali sebi ne dopušta priznati te osjećaje. Umjesto toga nalaže si da ne smije biti ljuta, da mora samo moliti, da pravi vjernik ne bi bio tužan ili da sve mora odmah oprostiti. Molitva tada, objašnjava, ne služi donošenju osjećaja pred Boga, nego njihovu potiskivanju.
Drugi je oblik spiritualiziranje: gotovo svaki životni problem objašnjava se isključivo duhovnim jezikom, bez razmatranja njegovih psiholoških, zdravstvenih, obiteljskih ili društvenih uzroka. Kao primjere takva pojednostavnjivanja Grgić navodi tumačenje tjeskobe samo kao nedostatka vjere, depresije kao duhovne slabosti i bračnih problema samo kao napada zloga.
U isti obrazac ubraja i očekivanje da će se razvojne teškoće djeteta riješiti molitvom, bez stručne procjene. Njezino upozorenje odnosi se na isključivanje drugih važnih dimenzija problema, a ne na suprotstavljanje molitve stručnoj pomoći.
Prema prikazu istraživanja koji donosi Grgić, psihološko izbjegavanje i pretjerano spiritualiziranje imali su važnu statističku posredničku ulogu u povezanosti duhovnosti s depresijom i anksioznošću, a osobito sa stresom. Pritom izričito upozorava na ograničenja: **takav rezultat ne znači da duhovnost uzrokuje depresiju ili anksioznost**.
Istraživanje je, navodi, bilo presječno i temeljilo se na samoprocjenama sudionika, pa se njime ne može dokazati što je uzrok, a što posljedica. Moguće je da se osobe koje već pate više okreću određenim oblicima duhovnosti, kao što je moguće da dugotrajno izbjegavanje stvarnosti održava patnju. Grgić te mogućnosti ne prikazuje kao dokazan uzročni slijed, nego kao procese koji se mogu međusobno isprepletati.
Iz toga izvodi praktično pitanje: nije dovoljno pitati moli li čovjek, nego što se događa nakon molitve. Postaje li slobodniji, odgovorniji i sposobniji suočiti se sa životom ili se nakon kratkog olakšanja vraća u istu situaciju i ponovno ništa ne poduzima?
Molitva može umiriti, ali njezinu svrhu ne svodi na privremeno uklanjanje neugodnog osjećaja. Trebala bi pomoći jasnije vidjeti istinu i pronaći snagu za sljedeći korak. Taj korak, kaže, ponekad znači oprost ili razgovor, ponekad granicu, a ponekad odlazak liječniku, psihologu, socijalnom radniku ili drugoj osobi koja može pružiti konkretnu pomoć.
Vjera može poduprijeti traženje pomoći, ali ga i otežati
Treći rad koji Grgić predstavlja nije pojedinačno istraživanje jedne skupine sudionica, nego **kvalitativna metasinteza 47 ranije objavljenih istraživanja** o ženama koje su preživjele partnersko nasilje. Prema brojkama koje navodi, obuhvaćena su iskustva približno **921 žene**, među kojima je bilo oko **630 migrantica**.
Istraživanja su provedena ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Hong Kongu, Australiji, Kanadi, Norveškoj, Švedskoj i Tajvanu. Autori su, objašnjava, analizirali razgovore i iskustva žena kako bi razumjeli što im je otežavalo, a što olakšavalo traženje pomoći, a ne samo brojili koliko ih je pomoć potražilo.
Prema njezinu prikazu, prepoznato je **25 prepreka i 14 čimbenika** koji su olakšavali potragu za sigurnošću i podrškom. Među preprekama su bili strah i sram, financijska ovisnost, diskriminacija, nesiguran migrantski status, nepovjerenje prema institucijama, briga za djecu, obiteljski pritisak i strah od osude zajednice.
Religija i duhovnost pojavile su se na obje strane. U devet analiziranih radova vjera je ženama pomagala: molitva je pružala mir, nadu i osjećaj da nisu same, a vjerska zajednica mogla je ponuditi pripadanje, konkretnu pomoć i izlazak iz izolacije. U trinaest radova, navodi Grgić, religija se pojavila kao prepreka traženju pomoći.
Neke su žene, prenosi iz prikazanih iskustava, dobivale poruke da trebaju biti strpljive, još više moliti i sačuvati brak pod svaku cijenu. Religiozni savjeti ponekad su povećavali osjećaj krivnje i odgovornosti za ponašanje nasilnog partnera. Tako su neke u vjeri nalazile snagu da izdrže, ali ne i dopuštenje da se zaštite.
Pritisak očuvanja obitelji, strah od sramoćenja zajednice, tradicionalna očekivanja od žene i uvjerenje da dobra supruga mora šutjeti i trpjeti otežavali su prijavljivanje nasilja ili izlazak iz opasne situacije. Grgić pritom naglašava važnu ogradu: rad je bio usmjeren na žene iz etničkih manjina i migrantskih zajednica, pa se njegovi rezultati ne mogu jednostavno prenijeti na svaku kulturu, vjersku zajednicu ili ženu.
Kvalitativna metasinteza, dodaje, ne pokazuje koliko je neko iskustvo često u cijeloj populaciji. Ona prepoznaje obrasce koji su se ponavljali u iskustvima žena. Za Grgić je to podsjetnik na odgovornost obitelji, Crkve i vjerske zajednice, koje mogu biti važna mjesta podrške i zaštite.
Zajednica može biti mjesto gdje žena prvi put čuje: „Nisi kriva. Nasilje nije tvoj križ. Zaštititi sebe i svoju djecu nije izdaja Boga.” Nasuprot tome, poruke da treba samo više moliti, šutjeti, biti poslušna i trpjeti mogu, upozorava, nesvjesno poduprijeti nasilnika umjesto osobe koja trpi nasilje.
„Molitva i stručna pomoć nisu suparnice. Vjera i zaštita nisu suprotnosti”, poručuje Grgić. Čovjek može vjerovati Bogu i nazvati policiju; može oprostiti i ipak postaviti granicu; može moliti za nečije obraćenje, a istodobno odbiti živjeti u nasilju.
Zdravu duhovnost zato opisuje kao onu koja čovjeku ne oduzima glas, nego mu pomaže izreći istinu. U takvu razumijevanju vjere molitva ne poništava potrebu za sigurnošću, pomoći i odgovornošću.
Svete Monika i Rita nisu opravdanje za šutnju o nasilju
Grgić se osvrnula i na pozivanje na svetu Moniku i svetu Ritu kada se ženama savjetuje da nastave moliti i trpjeti. Upozorava da životopisi svetaca ne smiju postati sredstvo ušutkavanja zlostavljane žene.
Za svetu Moniku navodi da je dugo molila za obraćenje svojega sina, svetoga Augustina, ali da crkveni izvori, prema njezinu navodu, ne potvrđuju često ponavljanu tvrdnju o točno 40 godina molitve. Govore o godinama molitve i mnogim suzama. Moniku pritom ne prikazuje kao pasivnu: razgovarala je, djelovala, pratila sina i tražila savjet svetoga Ambrozija.
Molitva za odrasloga sina koji je napustio vjeru, naglašava, nije isto što i šutnja dok suprug zlostavlja ženu ili djecu. Propituje i pojednostavljenu sliku supruga svete Rite. Prema navodu Grgić, službena stranica Ritina svetišta upozorava da ga nije ispravno prikazivati kao nasilnog i zlog supruga, kako se često prepričava. Ni svetu Ritu zato ne smatra dokazom da žena mora ostati u nasilju.
Poruke „Sveta Monika je trpjela, trpi i ti” ili „Sveta Rita je molila, šuti i ti” ne smatra duhovnim savjetom, nego prebacivanjem tereta s nasilnika na žrtvu. Sveci jesu primjeri molitve, ustrajnosti i praštanja, ali njihovi životi nisu univerzalna naredba svakoj ženi da podnosi nasilje.
Biblijski poziv: moliti i napraviti korak
Svoju poruku Grgić povezuje i s biblijskim prizorima. U Knjizi Izlaska Izraelci stoje pred Crvenim morem, dok im se iza leđa približava faraonova vojska. U strahu vapiju Bogu, a Bog govori Mojsiju: „Zašto zapomažeš prema meni? Reci Izraelcima da krenu na put.”
Taj prizor tumači kao podsjetnik da postoji vrijeme za vapaj, ali i trenutak za korak. Moliti i tražiti Božju pomoć, kaže, ne isključuje korištenje razuma. Potrebno je predati Bogu ono što ne možemo kontrolirati, ali preuzeti odgovornost za ono što možemo učiniti.
Isti odnos molitve i stvarnosti prepoznaje u Isusovu primjeru u Getsemaniju. Isus moli u tjeskobi, ne poriče strah i ne pretvara se da mu nije teško: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” Nakon molitve, podsjeća Grgić, ustaje i ide ususret onome što treba učiniti. Molitva ga, u njezinu tumačenju, nije odvojila od stvarnosti, nego ga pripremila da u nju uđe.
Uz to navodi poruku svetoga Jakova: „Vjera bez djela je mrtva.” Ne tumači je kao tvrdnju da djelima kupujemo Božju milost, nego da živa vjera donosi plodove: usmjerava prema istini, odgovornosti, zaštiti slabijih i konkretnom djelovanju.
Vodi li me molitva prema istini ili od nje?
U završnom dijelu Grgić nudi pitanja za prepoznavanje duhovnosti kao bijega. Molimo li godinama za istu promjenu, a odbijamo učiniti ono što je do nas? Nazivamo li svaku granicu sebičnošću? Doživljavamo li odlazak liječniku ili psihologu kao manjak vjere? Govorimo li da smo oprostili, a zapravo dopuštamo da se isto zlo ponavlja? Čuvamo li privid dobre obitelji dok se iza zatvorenih vrata živi u strahu?
Takve obrasce vidi kao razlog za iskreno propitivanje: vodi li nas molitva prema istini ili nam pomaže da je izbjegnemo? Zdrava duhovnost, pritom naglašava, ne znači da sve moramo riješiti sami.
Moguće je istodobno moliti i otići liječniku, moliti i razgovarati s psihologom, moliti i postaviti granicu, prijaviti nasilje ili donijeti tešku odluku. Ponekad odgovor na molitvu, kaže Grgić, nije čudesna promjena druge osobe, nego snaga da sami ustanemo, kažemo istinu, zaštitimo dijete, potražimo pomoć i napravimo korak koji smo godinama odgađali.
„Molitva nije bijeg od odgovornosti. Molitva nas oslobađa od straha kako bismo mogli učiniti ono za što smo odgovorni”, zaključuje.
