„Bogu treba naše srce a ne šuma svetih riječi”, poručuje sestra Mira Majić u duhovnom poticaju za 7. listopada 2026., na spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice. Radio Mir Međugorje toga je dana objavio njezina razmatranja za 5., 6. i 7. listopada, u kojima poziva na molitvu srcem, slušanje Isusa i poniznost po primjeru svetoga Franje.
Sestra Mira, školska sestra franjevka Krista Kralja Provincije Svete obitelji u Hercegovini i predstojnica samostana Navještenja Gospodinova u Širokom Brijegu, priprema i kazuje emisiju „Duhovni poticaj – Živo vrelo” od 5. do 10. listopada. Kratka emisija emitira se od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10, a svećenici i redovnice priređuju je u tjednim ciklusima. Objavljene poticaje moguće je poslušati i na mrežnoj stranici radija.
Krunica: molitva usnama i srcem
U razmatranju za 7. listopada sestra Mira podsjeća da se Gospina krunica moli u župama, obiteljima, a u novije vrijeme i na trgovima. Opisuje je kao molitvu kojom slavimo Mariju te zajedno s njom razmatramo najvažnije trenutke Isusova života. Pritom upozorava na iskustvo izgovaranja molitve Zdravo Marijo samo usnama, dok su srce i misli daleko od onoga bitnoga.
Žurba, obveze i potrebe drugih ljudi postoje, priznaje sestra Mira, ali uzrok rastresenosti vidi i u našoj površnosti. „Bogu treba naše srce a ne šuma svetih riječi”, ističe, dodajući da ćemo za ono što nam je doista sveto i važno dati sve od sebe. Poziv na sabranost povezuje s pozornošću prema ljudima oko nas: „Iziđimo danas iz sebe, pogledajmo ima li netko kome je potrebna moja topla riječ, moj stisak ruke, moj blagi pogled, moja podrška…”
Razmatranje nastavlja pitanjima o Marijinoj radosti i boli te njezinoj uzvišenosti i čistoći. Naglašava da je Marija u svemu tome uvijek bila Majka. Spominjući zvijezde koje sjaju oko njezine glave i anđele koji joj služe, sestra Mira moli da budu čuvari naših obitelji i odnosa. Poticaj zaključuje zazivom: „Kraljice svete krunice, moli za nas!”
Koliko u nama živi Marta, a koliko Marija?
U poticaju za 6. listopada, naslovljenom „Koliko u nama živi Marta, a koliko Marija?”, sestra Mira polazi od listopada kao Gospina mjeseca. Mariju opisuje kao onu koja je svojim „Da” svima postala Majka i kraljica, zagovornica i odvjetnica te radost osobito u poteškoćama i trpljenju. Ističe da Marija uvijek upućuje na svoga Sina i njegovo Srce, puno milosti i ljubavi za svakoga.
„Tko god mi bili i kakvi bili, Isus ne odustaje od nas, jer smo njegova ljubljena djeca”, poručuje sestra Mira. Uz tu misao navodi molitvu svetoga Franje: „Bože istiniti i vječni, ravnaj moj put i nauči me da vršim tvoju svetu volju.”
Osvrćući se na evanđelje o Marti i Mariji, podsjeća da svi imamo planove, programe i posao te da sve to pripada našem življenju. Ipak, upozorava na Isusov prijekor Marti koja se brine i uznemiruje za mnogo, dok je jedno potrebno. Navodi i njegove riječi: „Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”
Pitanje koliko u nama živi Marta, a koliko Marija, za sestru Miru vodi prema preispitivanju briga kojima zatrpavamo život, premda na njih ne možemo utjecati. Upućuje na Onoga uz čije je noge Marija sjedila i ističe da je potrebno biti uz Onoga po kojemu je sve i u kojemu je sve. Zato poziva: „Zamolimo danas Isusa da onu Martu koja je u nama, učini Marijom koja će sjesti do njegovih nogu i slušati ga.”
Odlučnost svetoga Franje i put poniznosti
Poticaj za 5. listopada nosi naslov „Budimo odlučni poput svetoga Franje”. Sestra Mira osvrće se na prethodni dan Gospodnji i svetoga Franju Asiškoga. Podsjeća da je i njegovo vrijeme bilo obilježeno ratovima, sukobima, netrpeljivošću i ohološću. Franju predstavlja kao čovjeka koji se duhom izdignuo iznad toga, najprije se odrekao sebe i odabrao Kristov put poniznosti.
Poniznost opisuje kao krepost koju je Franjo osobito ljubio, služeći se slikom ruha u koje je bio obučen. Za razliku od zakonoznanca iz evanđelja, koji pita Isusa „Tko je moj bližnji?”, Franjo je, prema njezinim riječima, bližnjega prepoznavao u svakom čovjeku, osobito u bolesnom, gubavom, siromašnom i prezrenom.
„Gdje smo mi? Koje je ruho na nama? Tko su naši bližnji?”, pita sestra Mira, pozivajući na iskrenost prema sebi jer na ta pitanja svatko mora odgovoriti za sebe. Ako je naš život daleko od Franjina, kaže, to nije razlog za muku, nego prilika za novi početak. Ističe da Isus računa s našom manjkavošću, ali nas istodobno poziva na rast u malenosti i poniznosti.
Upravo poniznost sestra Mira opisuje kao ruho u kojem čovjek može biti radostan i ispunjen te u kojem svaki životni križ dobiva smisao. Iz takva stanja duše, poručuje, moguće je ljubiti Boga i bližnjega. Zato poziva da ne odgađamo opraštanje i ljubav, nego da budemo odlučni poput svetoga Franje, u velikoj poniznosti. Sva tri objavljena poticaja završavaju pozdravom: „Mir vam i dobro!”
