Koja je razlika između samopoštovanja i oholosti? Na pitanje poslano emisiji **‘Pitajte svećenika’ Radija Mir Međugorje** odgovorio je fra Stipan Klarić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, gvardijan samostana sv. Jeronima u Slanom i kapelan policijske kapelanije sv. Vlaha u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj. U odgovoru je razlikovao vrednovanje samoga sebe od samouzdizanja kojim čovjek želi biti veći od drugih.
Samopoštovanje: svijest o vrijednosti i sposobnostima
Fra Stipan samopoštovanje opisuje kao temeljni stav čovjeka prema sebi i preduvjet za kvalitetan život i mentalno zdravlje. Objašnjava da ono izražava naše opće vrednovanje sebe te utječe na to koje događaje smatramo vrijednima, što ćemo poduzimati i koje ćemo ciljeve nastojati ostvariti. Prema njegovim riječima, pomaže nam usmjeriti se prema pozitivnim iskustvima i izbjegavati negativna.
„Samopoštovanje se definira kao pozitivan ili negativan stav prema sebi”, kazao je, pojašnjavajući da je riječ o subjektivnoj procjeni koja može, ali ne mora biti u skladu s objektivnim kriterijima. U toj procjeni razlikuje dva dijela: osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje. Pozivajući se na Nastavni zavod za javno zdravstvo Andrija Štampar, naveo je da osjećaj vlastite vrijednosti podrazumijeva uvjerenje da imamo pravo biti sretni te da zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ispunjenje.
Samopouzdanje je, nastavio je, uvjerenje da smo sposobni razmišljati, učiti, donositi odluke te svladavati izazove i promjene. Procjenu samoga sebe ubraja među najvažnije procjene koje donosimo u životu: o tome kako vrednujemo vlastite sposobnosti i vlastitu vrijednost ovisi i naše ponašanje kada se suočimo sa životnim izazovima. Zato u njegovu objašnjenju samopoštovanje nije odvojeno od svakodnevnih odluka i načina na koji pristupamo poteškoćama.
Na tu procjenu, naglasio je, ne utječemo samo mi sami. Samopoštovanje se oblikuje i kroz reakcije okoline te poruke koje primamo od drugih ljudi. Prihvaćanje i pohvale mogu ga ojačati, dok učestale kritike, osobito neodobravanje i omalovažavanje, pridonose njegovu slabljenju. Fra Stipan tako uz osobno vrednovanje sebe ističe i važnost odnosa u kojima živimo te načina na koji nam drugi pokazuju prihvaćanje ili nas obezvrjeđuju.
Visoku razinu samopoštovanja i samopouzdanja povezao je s fizičkim i psihičkim zdravljem, većom otpornošću na stres te spremnošću da pomažemo drugima i brinemo se za njihovu dobrobit. Prema njegovu objašnjenju, svijest o vlastitoj vrijednosti pomaže i u sukobima: lakše podnosimo kritiku, ne okrivljujemo druge kada nešto krene loše i možemo zatražiti oproštenje kada pogriješimo. To je povezao i sa samostalnošću i neovisnošću osobe.
S druge strane, rekao je, osobe s niskim samopoštovanjem o sebi mogu misliti da su nesposobne, neinteligentne ili neprivlačne, odnosno procjenjivati se pretežno negativno. Razvijanje samopoštovanja i samopouzdanja stoga, poručuje fra Stipan, treba biti sastavni dio odgoja, osobnog rasta i sazrijevanja. Nije riječ o nečemu što se može obaviti jednokratno, nego o razvoju koji prati čovjekovo sazrijevanje.
Oholost nije poštovanje sebe, nego samouzdizanje
Govoreći o drugoj strani postavljenog pitanja, fra Stipan oholost opisuje kao samouzdizanje, prepoznatljivo u preuzetnosti i taštini. Spomenuo je da su je stari Grci nazivali „pretjeranom blještavošću” te je povezao s nizom grešnih mana kojima Isus objašnjava da zlo proizlazi iz čovjekova srca. „Ohol čovjek je onaj koji ne poštuje sebe, nego drži sebe puno većim nego što jeste”, rekao je.
Razliku vidi i u odnosu prema drugima. Oholu čovjeku, prema njegovim riječima, nije cilj samo biti priznat ili pohvaljen, nego biti veći od drugih. Želi da se vide, priznaju i preuveličavaju isključivo njegove zasluge, a druge prezire smatrajući ih podređenima i manje vrijednima. Samopoštovanje je tako opisao kao vrednovanje sebe, a oholost kao precjenjivanje sebe koje istodobno obezvrjeđuje druge.
Grijeh oholosti povezao je s manom taštine, ali je naglasio da oholost može ostaviti znatno veću pustoš. „Ako je taština bolest čovjekova ega, ona je tek mala bolest u usporedbi s pustoši koju u čovjeku može ostaviti oholost.” Podsjetio je na drevne monahe koji su prepoznavali red u slijedu zala, počevši od proždrljivosti pa do grijeha koje su opisivali kao najjezovitije. U tom su slijedu, naveo je, oholost nazivali velikom kraljicom grijeha.
Dublju sliku oholosti fra Stipan pronalazi u izvještaju o grijehu praroditelja iz Knjige Postanka. Njihovu težnju iz Edenskoga vrta da budu poput Boga, ako ne i veći, tumači kao grijeh oholosti. Pozivajući se potom na duhovne pisce, istaknuo je da oholost razara ljudske odnose i truje osjećaj bratstva koji bi trebao ujedinjavati ljude. Njezine posljedice zato u svojem izlaganju povezuje i s narušavanjem zajedništva.
Poniznost kao otvorenost Božjoj milosti
„Spasenje je povezano s poniznošću, a poniznost je pravi lijek za svaku oholost”, poručio je fra Stipan. Uputio je pritom na Marijin hvalospjev **Veliča**, u kojem Marija pjeva o Bogu koji svojom moći raspršuje oholice u mislima njihova srca. U tom je kontekstu naglasio da je beskorisno pokušavati oteti nešto od Boga, kako se nadaju oholice, jer nam Bog u konačnici želi sve darovati.
Pozvao se i na Jakovljevu poslanicu, odnosno poruku da se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost. Govoreći o zajednici kojoj se apostol obraća, njezina unutarnja trvenja povezao je s ohološću. Zaključak svojeg odgovora izrazio je riječima: „Poniznost je otvorena za Božju milost, a oholost je apsolutno zatvorena za Božju milost”. Na kraju je posebno naglasio da **samopouzdanje i oholost ne treba miješati**.
Cijeli odgovor fra Stipana Klarića dostupan je u audiozapisu emisije uz izvorni članak Radija Mir Međugorje. Emisija ‘Pitajte svećenika’, u kojoj na pitanja slušatelja odgovaraju svećenici suradnici radiopostaje, emitira se ponedjeljkom u 8.20, a repriza je istoga dana u 20 sati.
