Ustrajno moliti, s povjerenjem se obraćati Bogu kao Ocu i tražiti dar Duha Svetoga: to su središnji naglasci tumačenja fra Tomislava Pervana koje je Radio Mir Međugorje objavio 8. listopada 2026. pod naslovom „Daj nam duha svoga, Gospodine”. Razmatrajući odlomak iz Lukina evanđelja, Lk 11, 5–13, Pervan ističe da molitva nije zahtjev da Bog ispuni svaku našu želju, nego prostor u kojem mu povjeravamo ono što nosimo u srcu i izručujemo se njegovoj volji.
Fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje u svakodnevnoj rubrici „Biblijska poruka dana” Radiopostaje Mir Međugorje. Doktor je znanosti i autor brojnih knjiga teoloških promišljanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, a svakodnevno je i u ispovjedaonici. Nekadašnji međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije godinama piše za Naša ognjišta, Katolički tjednik, Glasnik mira, MOVIS te druge časopise i portale.
Evanđelje: prijatelj koji u ponoć traži kruh
Objavljeni odlomak započinje Isusovim pitanjem učenicima:
> „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.”
Slijedi poziv na molitvu:
> „I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.”
Isus zatim sliku prijateljstva nadopunjuje slikom očinstva:
> „A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.”
Boga smijemo zvati Ocem
Pervan napominje da su Isusove riječi u ovom odlomku usko povezane. Luka ih nadovezuje na Očenaš, kao nastavak pouke učenicima o molitvi i načinu moljenja. Što znači oslovljavati Boga riječju „Abba”, odnosno „dragi Tata” ili „dragi Oče”, Isus, prema njegovu tumačenju, ne objašnjava teorijski, nego praktično: slikama iz svakodnevice i usporedbama razumljivima običnom čovjeku.
Zemaljski otac čuje želje svoje djece, ali ih ne može uvijek ispuniti, razlaže Pervan. Ponekad ga ograničavaju mogućnosti i siromaštvo, a ponekad iz odgojnih razloga želi da dijete nauči odricanje i žrtvu. Boga, nasuprot tome, opisuje kao bezgraničnog, kojemu se čovjek može obraćati u svim svojim potrebama. Poziva na molitvu koja ne posustaje, upućujući i na Lk 18,1sl te 1 Sol 5,17. Uvjerenje da postoji oslonac i temelj na kojemu život počiva prepoznaje kao srž Isusove poruke, izrečenu slikom iz života malih, običnih ljudi.
Takve životne slike, nastavlja, mogu u čovjeku probuditi čvrsto pouzdanje u Boga. Kao primjer uzima upornost prosjaka koji se ne daju smesti: mole, preklinju i ustraju, ponekad do granice dosadnosti, sve dok ne slome ljudsku nevoljkost i mrzovoljnost. Ako već takva upornost djeluje među ljudima, koliko se više, pita Pervan u svojem tumačenju, možemo pouzdati u Oca koji ne mijenja raspoloženje i nije ograničen, sitničav ni skučen? Prispodoba treba probuditi, učvrstiti i potvrditi povjerenje u Boga, s kojim Isus govori o molitvi.
Čovjek Boga ne časti samo hvalom i veličanjem, nego i kada pred njega dolazi praznih ruku, poput prosjaka, ističe Pervan. U takvom dolasku vidi izraz krajnjeg povjerenja: čovjek priznaje svoju potrebu i očekuje Očevu pomoć. „Bog nije slijepa sudbina”, piše, nego prijatelj koji pomaže u nevolji, više od zemaljskog oca i prijatelja.
Povjerenje bez straha
Pervan Isusovo pitanje o kućedomaćinu čita kao poziv da se slušatelj sam stavi u opisanu situaciju: kako bi postupio kad bi mu prijatelj usred noći pokucao na vrata? Taj način poučavanja povezuje i s kasnijim prispodobama o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu u Lk 15. U svojem razmatranju zamišlja domaćina koji ustaje i na vršcima prstiju traži kruh, što tiše može, kako ne bi probudio djecu i izazvao plač i uznemiravanje.
U toj slici prepoznaje poruku o Ocu kojemu se djeca smiju obraćati s povjerenjem i pouzdanjem, bez straha i osjećaja krivnje. Posebno izdvaja da prijatelj na kraju ne dobiva samo tražena tri kruha, nego „koliko ovaj treba”. Ako čovjek u noći daje toliko, zaključuje Pervan, koliko će više dati nebeski Otac koji se raduje obraćanju svoje djece?
U riječima „molite, tražite, kucajte” prepoznaje trostruko stupnjevanje i pojačavanje poziva na ustrajnost. Bog u tom tumačenju nije dalek, nego blizak: čovjek treba tražiti njegovo kraljevstvo i kucati da bi ušao na uska vrata. Otac otvara onomu tko mu se obraća kao sin, u Isusovo ime. Moljenje, traženje i kucanje tako Pervan povezuje s pouzdanjem u Božju blizinu.
Najdragocjeniji dar je Duh Sveti
Usporedbu sa zemaljskim ocem Pervan razvija pitanjem: bi li otac djetetu pružio kamen, zmiju ili štipavca, odnosno škorpiona? Ljudi, premda su u odnosu na jedinoga i dobroga Boga, kako tumači Isusove riječi, zli, ipak znaju dobrim darovima obdarivati svoje. Tim više nebeski Otac daje Duha Svetoga onima koji ga mole. Duha Pervan naziva čovjekovom egzistencijalnom potrebom i najdragocjenijim darom, za koji treba moliti u Isusovo ime.
Duh je, nastavlja, poveznica s nebeskim Ocem koja je čovjeku potrebna u zemaljskom životu. Pritom jasno razlikuje povjerenje u uslišanje od očekivanja da će Bog ostvariti sve što čovjek poželi. Ne ispunjava Bog naše trivijalnosti, nego treba moliti u Isusovu Duhu koji se izlijeva na vjernike. „Ne ispunjava on naše želje, nego svoja obećanja koja je dao i daje”, piše Pervan.
Molitva stoga, prema njegovu tumačenju, nije pokušaj da Bog učini ono što bismo mi rado htjeli ili imali. U njoj učimo govoriti mu ono što nam je na duši, a zatim se podvrgnuti i izručiti njegovoj volji, kao Isus u Getsemaniju. Poziv na ustrajnost tako povezuje s predanjem, a ne s ostvarivanjem svake pojedinačne želje.
Bez Božjeg očinstva, slikovito razlaže Pervan, čovjek bi u svijetu bio poput siročeta ili beskućnika, odnosno poput ovisnika koji traga za drogom ili opijatom, a ostaje praznih ruku i prazna srca. Nasuprot tome ističe Isusovo povjerenje u uslišanje molitava, bez uvjeta i ograničenja. Velika utjeha Očenaša za njega je već u njegovu početku: smijemo Boga zvati Ocem, smijemo izgovoriti riječ „Oče”.
U toj jednoj riječi Pervan vidi sadržanu povijest spasenja i otkupljenja. Oslovljavajući Boga Ocem, čovjek mu izručuje svoje biće i nemir, brige i očekivanja, rad i odmor. U životu djeteta, poručuje, nema ničega što ne bi trebalo povjeriti Očevoj dobroti, niti nevolje u kojoj ne bi bilo nade u njegovu pomoć. Podsjeća i na oluju na moru te Isusovo pitanje učenicima o njihovoj vjeri i povjerenju, uz navod Lk 8,25. Poziva na pouzdanje čovjeka usidrenog u Ocu, a molitvu opisuje kao put sazrijevanja u vlastito pravo ja, kao dijete pred Ocem.
Molitva koja izlazi iz dubine srca
Razmatranje završava duljim tekstom koji je u objavi pripisan sv. Ivanu Krizostomu. Uz poziv „Molite i dat će vam se!”, molitvu opisuje ovim riječima:
> „Molitva je moćno oružje, neprolazno blago, nepresušno bogatstvo, sigurna luka pred svim olujama, odmorište i mir duše. Molitva je korijen, vrutak i majka nebrojenih dobara… Molitva o kojoj govorim nije oskudno niti nepromišljeno izgovorena, nego je žarka. Izvire ona iz duševne tjeskobe i duhovnoga truda. Takva je molitva koja se izvija k nebu…”
U istom se tekstu navodi psalmist: „U nevolji zazvah Gospodina i on me usliša” (Ps 120,1), uz poruku da onaj tko tako moli u nevolji na završetku molitve osjeća duboku nutarnju radost.
Naglasak nije samo na izgovorenim riječima, nego na molitvi koja dolazi iz dubine srca. Tekst tu molitvu uspoređuje s duboko ukorijenjenim stablima: ne lome se, ne savijaju i ne daju iskorijeniti ni kada se na njih sruče tisuće oluja. Tako se i duboko ukorijenjene molitve uspinju prema nebu i ne daju se odvratiti manjkom pouzdanja ili zasluge. Tu misao prati psalamski zaziv: „Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine” (Ps 130,1).
Završni odlomci polaze od poznatog olakšanja koje čovjek osjeti kada bližnjima povjeri svoje nevolje i kušnje. To je, slikovito kaže tekst pripisan Krizostomu, kao da po riječima dolazi blagi lahor. Još veću utjehu i snagu povezuje s dopuštenjem da Gospodin ima udjela u čovjekovim nevoljama i mukama.
Ljudi, nastavlja taj tekst, ponekad teško podnose one koji pred njima plaču ili se jadaju o drugima, pa ih izbjegavaju ili odbijaju. Boga, međutim, opisuje drukčije: on dopušta čovjeku da mu se približi i privlači ga k sebi. Razmatranje završava riječima: „Pa ako mu i cijeli dan iznosiš svoju nevolju, tim si mu draži i još spremnije uslišava tvoje molitve.”
