U godini 800. obljetnice preminuća svetoga Franje Asiškoga fra Darko Tepert vraća se njegovoj posljednjoj godini i Oporuci koju je tada napisao. U razmišljanju objavljenom na Vatican Newsu 6. listopada 2026. tajnik za formaciju i studije u Generalnoj kuriji u Rimu promatra Franjino obraćenje kao slijed iskustava koja postupno otkrivaju smisao njegova poziva.
Razmišljanje pripada nizu emisija utorkom posvećenih velikim franjevačkim obljetnicama. Od 2023. do 2026. taj niz prati događaje s kraja Franjina života: potvrdu Pravila, Božić u Grecciu, primanje rana na La Verni, sastavljanje Pjesme stvorova i, naposljetku, preminuće siromaška iz Asiza.
Početak koji Franjo nije zaboravio
Kad u Oporuci govori o početku novoga života, Franjo ne spominje najprije raspelo u svetom Damjanu, crkvice koje je obnovio ni braću koja su mu se pridružila. Govori o gubavcima. Dok je živio u grijesima, svjedoči, bilo mu ih je odveć gorko gledati. Potom opisuje kako ga je sam Gospodin doveo među njih, gdje im je iskazao milosrđe. Ono što mu je prije bilo gorko preobrazilo se u slast duše i tijela.
Tepert u tome prepoznaje obraćenje koje nije ostalo samo u mislima: dogodilo se u susretu s tijelom od kojega se bježalo i s licem koje je društvo sklanjalo iz vidokruga. Pritom u Franjinu sjećanju nema samohvale ni isticanja vlastite hrabrosti, plemenitosti ili velikodušnosti. Glavni je djelatnik Gospodin: on ga je doveo među gubavce, dao mu vjeru i braću te mu objavio život po Evanđelju. Čovjek sudjeluje, opire se i pristaje, ali milost prethodi, ističe autor.
Zato pitanje „Tko sam ja?“ u Tepertovu čitanju Franje nije odvojivo od pitanja „Tko si ti, Gospodine?“. Identitet se ne rađa u zatvorenom samopromatranju, nego u odnosu s Bogom i ljudima koje čovjek susreće. Obljetnica preminuća vraća upravo tome početku: na kraju života, piše Tepert, ostaje povijest odnosa u kojima smo primili i darovali milosrđe. Franjo koji se nekoć bojao pogledati gubavca može pogledati vlastitu smrt i nazvati je sestrom. Autor oba pogleda povezuje u istu školu slobode.
Od viteških snova do pitanja o vrijednosti života
Legenda trojice drugova i drugi rani životopisi donose drukčiju sliku mladoga Franje: njegove su želje usmjerene prema viteštvu, časti i društvenom usponu. Tepert ih smješta u ozračje grada koji se bogati i kulture u kojoj se vrijednost potvrđuje pobjedom. Povijesni događaji i njihovo duhovno tumačenje u tim izvorima nisu razdvojeni. Tu napetost autor izražava slikom da „oklop može sjati, a ipak skrivati srce koje još ne zna kamo ide“.
Motiv povezuje i sa suvremenim čovjekom koji vlastiti identitet lako gradi od vidljivoga uspjeha i pripadnosti određenoj skupini. Ipak, upozorava na razliku između izvornoga događaja i kasnijih interpretacija. Rani životopisi nastoje pokazati djelovanje milosti u Franjinu životu, dok suvremena čitanja dodatno izdvajaju društvene, ekološke ili međureligijske posljedice njegova izbora.
Prema Legendi trojice drugova i Prvom životopisu Tome Čelanskoga, rat i zatočeništvo prekidaju Franjine planove. Poraz u ratu protiv Perugie dio je širega razvoja njegova poziva i otvara pitanje što je doista vrijedno života. Rani izvori taj put ne prikazuju kao unaprijed dovršen plan, nego kao niz iskustava čiji smisao postaje jasan postupno.
U tome Tepert vidi poticaj i za današnje razumijevanje kriza. Premda ih često doživljavamo kao beskorisne i neugodne, one mogu razotkriti lažne sigurnosti i otvoriti prostor rastu. Franjin primjer, naglašava, ne nudi tehničko rješenje problema, nego obrazac ponašanja koji se može pratiti u njegovu životnom putu.
Milosrđe nije osjećaj na daljinu
Susret s gubavcem u prvim redcima Oporuke (Opor 1–3) za Teperta je istodobno konkretan čin i simbol rušenja granice između ugodnoga i odbojnoga. Milosrđe nije osjećaj na daljinu, nego približavanje osobi koju smo prethodno isključili iz vlastitoga svijeta. Kasnija ikonografija često je izdvajala samu gestu, ali tekst Oporuke čuva i njezino značenje za međuljudske odnose i crkveni život.
Trajnu vrijednost toga prizora autor povezuje s novim oblicima nevidljivosti: usamljenošću, siromaštvom, bolešću, migracijom, ovisnošću i svakom stigmom koja osobu svodi na broj ili problem. Povijesni susret tako postaje poticaj za prepoznavanje ljudi koje se i danas lako uklanja iz vidokruga.
Drugi životopis Tome Čelanskoga i Legenda trojice drugova posebno ističu da Franjo ljubi onoga od koga je prije bježao. Poljubac gubavcu, tumači Tepert, ne romantizira bolest, nego priznaje dostojanstvo koje strah nije mogao vidjeti. Prizor se pojavljuje u životopisima, liturgijskom spomenu i prikazima Franjina života, premda pojedini izvori naglaske raspoređuju različito.
Suvremena je poveznica, prema autoru, u tome što odnosi ostaju površni dok blizinu dopuštamo samo onima koji ne narušavaju našu sigurnost. No ta pouka ne briše razliku među epohama. Poznavanje srednjovjekovnoga okvira važno je kako Franjo ne bi postao tek opći simbol dobrote, odvojen od Krista, Crkve i evanđeoskoga načina života.
Odricanje od posjeda i konkretnost molitve
Legenda trojice drugova i Prvi životopis Tome Čelanskoga opisuju i kako Franjo pred asiškim biskupom vraća ocu odjeću i odriče se nasljedstva. Za Teperta to nije samo upečatljiva anegdota. Gestu ne tumači kao prezir prema obitelji ili materiji, nego kao raskid s logikom prema kojoj posjed određuje osobu.
Takvo odricanje, dodaje, ostaje aktualno i izvan franjevačkih zajednica jer potrošačka kultura čovjeku poručuje da jest ono što može kupiti, pokazati i zaštititi. Odjek te teme autor prepoznaje u umjetnosti i književnosti, ali i u novijim promišljanjima o pravdi i miru.
U Oporuci Franjo opisuje i jednostavnu molitvu koju izgovara po crkvama: poklonstvo Kristu i njegovu križu, po kojemu je, kako ispovijeda, Krist otkupio svijet (Opor 4–5). Tepert naglašava da vjera ovdje nije apstraktna ideja. Ona dobiva mjesto, držanje tijela, riječi i vrijeme. U kasnijem franjevačkom tumačenju upravo klečanje pred Kristom uzvisuje čovjeka.
Autor taj prizor povezuje s digitalnom rastresenošću koja otežava sabranost i stvara dojam da je svaka tišina praznina. Obljetnica Franjina preminuća, ujedno i nastanka njegove Oporuke, stoga mu je povod za poziv na poklonstvenu molitvu potpuno usmjerenu na Krista i njegovo spasenjsko djelo.
Braća kao dar, a ne projekt
Franjo u Oporuci svjedoči i da mu je Gospodin dao braću koju nije sam izabrao (Opor 14–15). Tepert dolazak braće prepoznaje kao početak nove etape njegova života: poziv se ostvaruje u odnosu s konkretnim ljudima, njihovim darovima i slabostima. Brat za Franju nije projekt, nego dar koji traži strpljenje.
Ta je misao važna i danas, ističe autor, jer je lako voljeti zamišljenu zajednicu, a teže ostati vjeran ljudima koji ne odgovaraju našim predodžbama i ne govore ili postupaju kako očekujemo. Pritom ponovno podsjeća na povijesni okvir: Franjino prihvaćanje braće odvijalo se u komunalnoj Italiji 13. stoljeća, u kulturi snažnih staleških razlika koje nisu zaobilazile ni Crkvu.
Na kraju života Franjo se u Oporuci ponovno vraća gubavcima. Tepert u tome ne vidi tek biografski detalj, nego ključ kojim svetac tumači cijeli svoj put. Početni susret nije epizoda koju je prerastao: kasnija franjevačka predaja upravo je od toga skromnog početka razumijevala smjer njegova života. Današnje su okolnosti drukčije, zaključuje autor, ali i nama je potreban povratak izvornim iskustvima kako bismo razlikovali poziv od kasnijih navika i uloga.
