Sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi proslavile su u srijedu, 7. listopada 2026., na blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, patron svoje samostanske crkve Kraljice svete krunice na Banjskome brijegu u Sarajevu. Svečano euharistijsko slavlje održano je u crkvi koja je ujedno posebno mjesto čašćenja blaženih Drinskih mučenica, izvijestila je Katolička tiskovna agencija.
Večernju misu, uz suslavlje osmorice svećenika, predvodio je vlč. Vedran Ćosić, rektor crkve Kraljice svete krunice i voditelj internata u Katoličkom školskom centru „Sveti Josip“ u Sarajevu. Uz okupljene vjernike sudjelovalo je tridesetak redovnica: sestre Kćeri Božje ljubavi i članice drugih redovničkih zajednica koje djeluju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor bogoslova Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem vlč. Ivana Rake.
Na početku slavlja vlč. Ćosić pozdravio je sestre Kćeri Božje ljubavi s predstojnicom s. Fidelis Lučić, bogoslove predvođene rektorom Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa preč. Ivanom Rakom, svećenike, redovnice drugih zajednica i okupljeni Božji narod. Podsjetio je da su se okupili proslaviti nebesku zaštitnicu crkve Kraljice svete krunice te istaknuo da je ta crkva i javni oratorij uz koji su vezane brojne generacije.
Tri prizora i poruka Božje blizine
U homiliji je vlč. Ćosić povezao tri biblijska prizora: razrušeni Sion, Nazaret i gornju sobu u Jeruzalemu. Kroz njih se, kako je rekao, može promatrati ono što čovjek nosi u sebi. Njihovu zajedničku poruku sažeo je riječima: „Bog dolazi i prebiva“. Ta je misao povezala njegovo razmatranje o ruševinama, strahu, tišini i zajedništvu u molitvi.
Osvrćući se na proroka Zahariju, propovjednik je opisao narod koji se vraća iz progonstva: umorne i uplašene ljude koji su iza sebe ostavili srušen hram i ruševne zidine, a sada se pitaju jesu li sami krivi za ono što ih je snašlo. Bog im, naglasio je, ne postavlja uvjet da najprije sve poprave. Umjesto toga poručuje: „Kliči i raduj se, kćeri Sionska, jer dolazim usred tebe prebivat“. Prema Ćosićevu tumačenju, upravo se u toj poruci pokazuje Bog koji dolazi i ostaje usred ruševina.
Taj je prizor povezao s često duboko ukorijenjenim uvjerenjem da je čovjek vrijedan ljubavi samo kada je dobar, uredan, uspješan i savršen. Takvu sliku, upozorio je, čovjek može prenijeti i na odnos s Bogom, misleći da mu se smije približiti tek nakon što sve u sebi posloži. „Zaharijina riječ upravo ruši tu sliku jer Bog ne čeka da naša nutrina postane savršena katedrala, ukrašena izvana, nego se on nastanjuje i u ruševinama“, istaknuo je vlč. Ćosić.
U tom je kontekstu govorio i o susretu s vlastitom tišinom. U njoj, kazao je, mogu izroniti neisplakana tuga, stara ljutnja i strahovi kojima čovjek još nije dao ime. Tišinu je tako povezao s onim što čovjek nosi u nutrini, a nije izrekao ili se s time nije suočio. „Tko se boji vlastite tišine, teško će čuti Boga koji u njoj govori“, poručio je okupljenima.
Marijino pitanje, sloboda i povjerenje
Drugi prizor homilije bio je Nazaret i Marijin susret s anđelovim navještajem. Ćosić je istaknuo da Evanđelje ne prešućuje njezinu ljudsku reakciju: Marija se smela i počela razmišljati. Svoj nemir nije potisnula niti je od njega pobjegla, nego je ostala s onim što je osjećala i o tome razmišljala. Zrela vjera, naglasio je, nije odsutnost straha, nego sposobnost da čovjek pogleda svoj strah i ne dopusti mu da odlučuje umjesto njega.
Podsjetio je pritom na anđelov poziv „Ne boj se, Marijo“ i na njezino pitanje „A kako će to biti?“. To pitanje, prema njegovu tumačenju, nije izraz nevjere, nego iskrenosti. Marijino razmišljanje i pitanje povezao je s prostorom koji vjera ostavlja čovjekovu razumu i onomu što još ne razumije. „Bog podnosi sva naša pitanja, ne traži od nas da isključimo razum i da prešutimo ono što ne razumijemo“, kazao je.
Razmatrajući anđelov odgovor „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“, posebno se zadržao na riječi „osjeniti“. Povezao ju je s oblakom koji je u pustinji sjenom prekrivao Šator sastanka, ali i sa slikom majke koja vlastitim tijelom zaklanja dijete od kiše, sunca i vjetra. Bog, rekao je propovjednik, najprije stvara prostor sigurnosti. Tek u toj sigurnosti Marija može slobodno izreći svoje „da“.
Iz toga je izveo poruku o vjeri, poslušnosti i posvećenom životu: oni ne bi trebali značiti gašenje vlastitoga glasa ni potiskivanje onoga što u čovjeku živi. „Prava poslušnost je Marijina nakon pitanja i slobode i povjerenja“, rekao je vlč. Ćosić. Dodao je da Marija pokazuje kako se „najveće 'da' u životu može izgovoriti drhtavim glasom i biti potpuno istinito“. U njegovu razmatranju Marijin pristanak tako nije odvojen od njezina pitanja i nemira, nego dolazi u slobodi i povjerenju.
Zajednica u kojoj se tuga smije podijeliti
Treći prizor bila je gornja soba u Jeruzalemu. Propovjednik je podsjetio na apostole koji se nakon Isusova uzašašća nisu razbježali niti zatvorili u vlastitu tugu. Okupili su se i ostali „jednodušno postojani u molitvi“ zajedno s Marijom, Isusovom majkom. Marija je, istaknuo je, i sama prošla kroz najdublji gubitak i stajala pod križem, pa je njezinu prisutnost među apostolima promatrao u svjetlu toga iskustva.
Prema Ćosićevim riječima, Marija apostolima nije oduzela bol, nego ju je svojom mirnom prisutnošću učinila podnošljivom. Njezinu je blizinu opisao kao majčinsko poslanje koje ne znači uklanjanje svake teškoće ili patnje. „Upravo je to majčinsko poslanje, ne ukloniti svaku patnju, nego biti uz nas tako da nas patnja ne razori“, istaknuo je, govoreći o vrijednosti postojane prisutnosti uz drugoga.
Među okupljenim apostolima, podsjetio je, bili su Petar koji je zatajio, Toma koji je sumnjao i Šimun Revnitelj, čovjek žestoke naravi. Nitko, naglasio je, nije bio isključen zbog svoje prošlosti. Takva bi, prema njegovoj poruci, trebala biti i Crkva, redovnička zajednica, samostan, župa i obitelj: „gornja soba u kojoj se tuga smije podijeliti, ne zakopati, u kojoj ranjeni ne mora glumiti da je jak ili da je hrabar“.
Krunica kao „gornja soba“ koju nosimo sa sobom
Govoreći o molitvi krunice, vlč. Ćosić usporedio ju je s majkom koja uspavljuje dijete ponavljajući istu melodiju i iste riječi u istom ritmu. „To ponavljanje 'Zdravo Marija' smiruje uznemireno srce, usporava disanje i vraća nas u prisutnost“, rekao je u homiliji. Dodao je da kroz otajstva Kristova života u molitvu ulaze i čovjekove vlastite radosti, križevi i nade.
Naglasio je i tjelesnu dimenziju te molitve, u kojoj se zrnca krunice drže u ruci. „Zrnca u ruci podsjećaju nas da molimo cijelim bićem, dušom i tijelom“, kazao je. Povezujući molitvu krunice s prethodnim prizorom apostola i Marije u Jeruzalemu, nazvao ju je „gornjom sobom koju možemo ponijeti sa sobom bilo kamo“.
Snagu takve molitve ilustrirao je pričom o baki koja se u ratno vrijeme s nekoliko unučadi skrivala u podrumu. Dok su vani padale granate, zidovi podrhtavali, a djeca plakala, baka nije imala odgovora ni objašnjenja, nego samo krunicu. U priči koju je prenio propovjednik, sjela je među djecu, primila najmlađe u krilo i polako počela moliti. Djeca su postupno prestala plakati.
Ćosić je prenio i riječi koje je, mnogo godina poslije, izrekao jedan od unuka: „Ne sjećam se riječi koje je baka molila, sjećam se samo da u tom podrumu nismo bili sami.“ Tim je sjećanjem zaključio ispripovijedani primjer o molitvi i prisutnosti bake među uplašenom djecom.
Na završetku homilije ponovno je povezao prizore ruševine, straha, tišine i gornje sobe. Pozvao je vjernike da se ne skrivaju od vlastitoga srca, da svoj strah predaju Bogu i da jedni drugima budu ono što je Marija bila apostolima. „Neka i nas, draga braćo i sestre, nebeska zaštitnica uči da se ne skrivamo od vlastitoga srca, da svoj strah predamo onomu koji nas osjenjuje i da jedni drugima budemo ono što je ona bila apostolima – tiha, postojana prisutnost u kojoj Bog može prebivati“, poručio je.
Na kraju misnoga slavlja rektor crkve vlč. Vedran Ćosić zahvalio je svećenicima, redovnicama, bogoslovima i okupljenim vjernicima na sudjelovanju u proslavi patrona. Nakon mise svećenici i vjernici nastavili su druženje sa sestrama sarajevske zajednice u samostanskoj blagovaonici.
Crkva povezana s blaženim Drinskim mučenicama
Crkva Kraljice svete krunice nalazi se u sklopu zdanja Zavoda „Sveti Josip“, u kojem danas djeluje Katolički školski centar. Projektirao ju je 1909. godine Josip pl. Vancaš, a posvećena je 1. listopada 1911. godine. Glavni oltar darovao je austrougarski car Franjo Josip tijekom svojega posjeta Bosni i Hercegovini 1910. godine.
Od 1920. do 1949. godine u toj su crkvi redovničke zavjete položile 274 sestre Kćeri Božje ljubavi. Među njima bile su s. Jula Ivanišević i njezine četiri susestre, ubijene 1941. iz mržnje prema vjeri, odnosno *in odium fidei*, poznate kao blažene Drinske mučenice. Zbog te povezanosti crkva Kraljice svete krunice ujedno je mjesto njihova čašćenja.
